Jedna od najstarijih književnih vrsta su bajke. Najstarije takve priče, u kojima se čudesno i nadnaravno ravnopravno isprepleće sa zbiljskim, stare su koliko i civilizacija. U bajkama nema prave razlike između stvarnoga i izmišljenoga, nema psihološke razrade likova, jasno se razlikuje dobro i zlo i imaju sretan završetak. No, jesu li to bile tek priče za uspavljivanje? Mnogi su do danas naslutili da su bajke na suptilan način podsvjesnom umu djeteta prenosile mnoge važne poruke i omogućavale sagledavanje dječjih ali i univerzalnih problema sa strane i bez racionalizacije kojoj djeca nisu dorasla u svojoj dobi. Svojim sadržajima, zapletima i raspletima bajke u isto vrijeme zadovoljavaju dječju potrebu za čarolijom i imaju pedagoški karakter i psihoterapeutski karakter, jer kroz simboličke likove nude modele ljudskog ponašanja. Zato te krajnje neobične događaje dijete doživljava kao istinite, mada zna da nisu stvarni.
